Buđenje u 03:20 h, završno pakiranje i pokret u 04:15 h. Odlučili smo auto ostavit parkiranog u Starigradu i zatim organiziranim busom stići na početnu točku – Baške Oštarije. Bus naše grupe je kretao u 7 h, a ja sam do zadnjih minuta vagala nositi gojzerice ili trail tenisice. Tenisice su pobijedile jer su mi gojzerice poput kopita na nogama, što sam znala da će mi biti mukotrpno sljedećih 50 km. Na avanturu smo krenuli nas troje kao čopor – Anton, Picco i ja. Picco je bio friško ošišan pa je izgledao mršavije no što zapravo je, a gotovo svatko tko nas je vidio nam je i čestitao na hrabrosti što vodimo psa. Nas troje odlučili smo se iskušati u Highlander Pegasusu Velebit, što je 53 km u tri dana s kućom na leđima.
Highlander je planinarsko događanje hrvatskog podrijetla s osnivačima planinarima iz Osijeka. Nakon nekoliko godina Highlander je postao svjetski poznato i prihvaćeno planinarsko događanje te se danas odvija po zemljama Europe, Azije, čak i SAD-a. Highlander promovira aktivni i zdrav načina života, potiče digitalni detox i drži se zaštite prirode kroz Leave No Trace i Erase The Trace filozofiju. Sudionici su mogli birati između nekoliko Highlander formata, ovisno o vlastitim mogućnostima i apetitima. Najduža ruta je format Hercules cca. 100 km koji je kretao od Zavižana do Starigrada. Zatim neki srednji format je Pegasus cca. 50 km sa startom u Baškim Oštarijama do Starigrada. Najkraći format je vikend format Orion cca. 30 km od Starigrada do Velikog Rujna i nazad. Velebit nije laka planina, ipak je ona naša najljepša i najmoćnija planina koja zahtjeva respect. Osim na Velebitu, kod nas se Highlander održava i na Medvednici u Pegasus formatu.
Volimo planinariti i volimo kampirati, s Highlanderom smo si osigurali oboje i još k tome na Velebitu. Osigurali smo si mjesto, a ostatak pripreme je na nama. Tokom godine redovno smo planinarili, probali smo prespavati u skloništu na Učki da isprobamo opremu, ali ja sam ipak dva dana prije Velebita morala kupiti novi ruksak od 50 l. Znali smo da nam neće biti lako, ali smo i znali da stvarno želimo stići do cilja. Dogovor je bio da odustajemo samo u slučaju ozljeda.
Startamo u Baškim Oštarijama, dolazimo malo prije 9 h, registriramo se i uzimamo hranu za sljedeća dva dana. Odlučili smo i brzinski popiti kavu u hostelu nakon čega smo krenuli. Ruksaci su nam bili zbilja teški, čak preteški, mada smo ponijeli samo ono što nam treba. Najveći dio tereta svakako je bio šator u Antonovom ruksaku, sva hrana kod mene, vlastita voda i voda za Picca. Tek nakon četvrtog kilometra sam uspjela prihvatiti ruksak, da je zbilja moj, koliko god da je težak. Četiri kilometara sam razmišljala kako da ga se riješim. Dobro smo startali, držali smo tempo i po putu sretali ostatak ekipe. Prvu veću pauzu napravili smo s grupom ljudi gdje nas je i većina otvorila prve konzervice, a neki su stigli i kavicu skuhati. Na tom mjestu stoji putokaz i ukazuje u smjeru Ramino korito 3,5 h, za neke sudionike dosta obeshrabrljujuće. Do kraja događaja radili smo pauze neovisno gdje smo, već ovisno koliko smo umorni. Prva dionica vodila nas je od Baških Oštarija do Panosa što je 17 km. Između je potrebno proći Ramino korito – pravu bukovu prašumu Velebita. I tamo u srcu prašume smo brže hodali, ali i odmarali. Nekidan sam pročitala da nije preporučljivo zadržavanje u Raminom koritu zbog medvjeda.
Staza nam je najvećim dijelom prolazila kroz šumu, ali izlaz iz R. korita je stvarno strm i traje. Na kraju uspona čekao nas je predivan pogled i hvatanje zraka. Svatko je išao svojim tempom, u tom trenu dobro da je bilo oblačno pa nije bilo vruće. Kratko nakon uspona počela je i kiša. Ne sjećam se koliko je sati bilo, ali sam znala da ćemo jako kasno stići do kampa na Panosu. Kiša se pojačavala i iako nas je šuma malo štitila mi smo bili mokri do kože. Kiša je toliko padala da čim je put izašao iz šume, mi smo ubrzali hod da se vratimo u nju. U ovim trenucima nije bilo uživanja, samo žurbe i pokojeg padanja zbog mokrog tla. Žurimo i stižemo neke ljude pa shvaćam da nas je sve kiša usporila. Stigli smo do Šugarske dulibe što je 14. km današnje ture. Stižemo do planinarskog skloništa Šugarska duliba gdje su se ljudi sklonili, potpuno suhi i kuhaju večeru. Drugi dio je poput nas. Mokri, gladni i umorni. Iako zbilja želimo stići do kampa Panos, odlučimo podignuti šator u blizini bunara. To nam se ispostavila kao odlična odluka jer su preostala 3 km do Panosa težak teren, osobito po kiši i mraku. Anton je šator podigao brzinom munje ispod bukve i tako smo bili dodatno zaštićeni. Potpuno mokri i iscrpljeni uvukli smo se u vreće za spavanje. Imala sam suhu dugačku odjeću u kojoj sam spavala, što nažalost Anton nije imao. Picco je također bio mokar i ljut na nas. U 20 h mi smo bili spremni za spavanje, prehladno je da sjedimo pred šatorom mokri.
Ušuškana u svoju kućicu sa svojim čoporom čujem ostatak ljudi kako podiže svoje kućice. Neki po prvi puta podižu šator, ali ljudi si međusobno pomažu. Čujem da je svima hladno i čujem lupkanje lončićima. Noć je bila hladna, tlo je bilo tvrdo, nismo stigli do kampa i znamo da moramo ujutro nadoknaditi današnji dan. Sve to, ali kad sagledaš širu sliku – pa mi spavamo na Velebitu! Nisam na istom mjestu kao svaki dan, sutra ne moram u ured, imam egzistencijalne brige, što je u neku ruku bilo oslobađajuće. Sve što trebamo sami smo donijeli, sve što trebamo imamo. Osim par komada suhe robe. Cijeli dan smo bili među zadnjima i u takvim situacijama nemaš osjećaš da si na planinarskom događaju s par stotina ljudi. Isto tako, propustili smo Panos koji glasi za mjesto gdje je zalazak najljepši. Brineš se kako ćeš se javiti ako dođe do ozljede ili ako sretneš nekog unesrećenog na području bez signala. Prvi dan odradili smo 14.15 km i gotovo 1000 m uspona hodajući 9 sati.
Drugi dan buđenje između 7-8 h. Većina kampa ustaje između 6-7 h tako da ti je nemoguće ostati budan u svom žamoru. I dalje je sve mokro, ali kuhamo kavu i doručak i polako dolazimo k sebi. Ljudi se izmjenjuju oko bunara, neki su ubrzani, a neki polako pakiraju ruksake. Mi se nismo pretjerano žurili jer nas je čekao sunčan dan. Obukli smo svu mokru robu na sebe koja se osušila na nama za sat vremena. Ako je oprema dobra, najbrže se suši obučena. Okej, imamo oko 3 km za nadoknaditi od jučer što bi trebalo biti oko 2,5-3 sata do Panosa. Svaka kontrolna točka ima radno vrijeme, a prva KT Panos je bila otvorena do 12 h. Mi smo stigli oko 12:15 h dočekani pljeskom. Uzeli smo žig u knjižicu i popili hladno pivo. Kako nam je bilo dobro. Rasprostrli smo dio robe na sunce i malo pojeli. Nismo se dugo zadržali, možda 45 min pa smo krenuli dalje. Druga dionica je Panos – Veliko Rujno oko 17-18 km. Podijelili smo si dionicu da lakše razmišljamo pa nam je prvi cilj bilo sklonište Tatekova koliba gdje je ujedno i pumpa s pitkom vodom. Od skloništa do kampa Veliko Rujno je definitivno bio najzahtjevniji dio naše avanture.
