53 kilometara Velebita – II. dio HIGHLANDER priče

rujan, 2023.

Baške Oštarije - Šugarska duliba - Panos - Veliko Rujno - NP Paklenica - Starigrad

1272 m n.v.
53 km
3 dana h

Druga dionica Panos – Veliko Rujno je najljepša, iako najteža. Ovaj put je teško prohodan, jako kamenit i stjenovit. Opet kaskamo, prolazimo jedva 2 km u sat vremena. Moramo ubrzati, jednostavno moramo. Upregnuli smo snage i odlučno koračali. Sreli smo i ekipu od petero ljudi iz BiH s kojima smo odmarali kod skloništa. Neki od njih htjeli su odustati zbog užasnih bolova u nogama. Nakon razgovora dogovorili smo se da nema odustajanja i da dalje idemo zajedno. Kod skloništa su bili iskusni, nehighlander planinari i dali nam detaljnije upute za dalje. Čekalo nas je još barem 5 h hoda. Bilo je već 17 h, a mi imamo još 12 km teškog terena do kampa. Sigurno će nas uloviti mrak, bolje da se držimo zajedno.

Hodamo kao četa jedno iza drugoga. Imamo veliki uspon na Stap od 45 min, nakon čega bi teren trebao postati lakši. Stalno iščekujemo visoravan za koju su nam par puta rekli, ali nikako stići do nje. Ekipa je bila dobro raspoložena, zajedno smo u mukama, ali ne stajemo. Leđa nas toliko bole da nas peku pa na trenutke moramo sjest i spustit ruksak na tlo. Put nas vodi kroz šumu u kojoj je već mračno, iako je sunce još malo na nebu. Vadim naglavnu lampu i shvaćam da ne radi. Smočila se totalno i ne radi. I ovdje dolazi do izražaja jedinstvo i snaga ekipe. Stefan iz BiH posuđuje mi svoju govoreći da ima još jednu, ali nekako znam da nema. Inzistira da ju uzmem na čemu mu se zdušno zahvaljujem. Ovdje je počeo najmukotrpniji dio našeg Highlandera. Mrak je, umorni smo, a teren nikako da nam se smiluje. Malo teže pratimo markacije i put u mraku, pa na trenutne skrećemo sa staze, ali se brzo poravnavamo. Izlazimo iz šume i evo livade! Ravno je, možemo ubrzati. Na trenutke se naš čopor odvajao od ekipe iz BiH, ali oni su nas uredno sačekali. Bilo mi je drago što smo zajedno. U kamp Veliko Rujno stižemo malo prije ponoći. Zadnja 3 h su nam bila stvarno teška. Antona je boljelo koljeno i vjerojatno sve ostalo, a Picco je svako malo htio zaleći. Ne znam kako da sročim osjećaje i misli u tim satima. Možda ipak nisam toliko rječita.

Osjećala sam se odgovornom. Na trenutke sam mislila „što nam je to trebalo“. Anton ponovo podiže šator dosta brzo, a na meni je da skuham večeru. Inače, na Velikom Rujnu je bio osiguran topli obrok (grah), no mi smo stigli prekasno. Sve kontrolne točke zatvorene su od 22 h do 6 h. Žig za drugu kontrolnu točku smo sakupili sljedeće jutro. Anton i Picco su ekspresno zaspali, ali ja sam ostala budna. Pripremila sam kartušu i plamenik da nam ugrijem tjesteninu bolonjez od Podravke (hrana koju smo dobili od Highlandera). Osjećala sam svaki dio tijela, sjedila sam u šatoru i malko ga otvorila da vani kuham. Skužila sam da nisam nijednom pogledala u nebo. Dok sam tjesteninu konstantno miješala, paralelno sam gledala zvjezdano nebo. Bilo je 00:30 h i bilo je predivno. Nisam se morala žuriti, samo sam sjedila i upijala nebo. Nisam fotkala jer sam htjela da to nebo ostane samo moje. I ostalo je. Obožavam ovu uspomenu. Probudila sam Antona i dala mu vrući bolonjez iz kojeg se parilo. Bio je oduševljen, napokon nešto toplo. Bili smo zadovoljni što smo u kampu bez zaostalih repova za nadoknaditi. U 14 sati hodanja prevalili smo 19.30 km s 924 m ukupnom uspona.

Jutro je brzo došlo. Ustali smo oko 7 h, skuhala sam kavu, obavili smo wc i brzo smo bili spakirani. Picco je pokazivao znakove iscrpljenosti. Mislim da je i nekome ukrao kruh ili je pak dobio kruh. U svakom slučaju ga je zaslužio. To jutro sam se osjećala mamurno, ali sretno. U 9 h je već bilo vruće i znali smo da će dan biti lijep. Vode smo uzeli manje nego inače. To nam je olakšalo ruksake i znala sam da smo brzo kod treće kontrolne točke planinarskog doma Paklenica. Krećemo, još samo jedan uspon do vidikovca Stražbenica i dalje se spuštamo. Anton je ispred mene, drži dobar tempo, vidim po hodu da je motiviran. Uspon smo izgurali, ali spust je teži ako te koljena bole. Anton se borio s koljenom kojeg mu je kasnije kod PD Paklenica HGSS-ovac zamotao. Zavoj, hladan gel i jedan pain-killer su mu olakšali ostatak spusta. Popili smo pivo i uzeli zadnji žig. To je bio moj treći posjet PD Paklenici. Piccu je ovo ipak bilo previše. HGSS nam je pomogao da Picca zamotamo u jaknu i nosimo ga kao u tobolcu. Izmjenjivali smo se, ali ga je Anton ipak više nosio. Od brige za Picca koljeno ga više nije boljelo. Nosili smo ga skoro 3 h, ali zadnjih 30 min Picco je sam odradio. Na cilj u Starigrad na plažu smo stigli 19:50 h. Preuzeli smo potvrde i prišivke, ali bedž ćemo kasnije dobiti poštom. I Picco je dobio svoju potvrdu.

Bilo je teško, ali može ponovno. Nismo uspjeli doživjeti sve prednosti Highlandera budući da smo kasno dolazili na kontrolne točke. Pripremali smo se za Velebit, ali trebali smo još. Kao sporija ekipa mogu priznati da mi je nedostajala podrška Highlandera, jer sam se u nekim trenucima osjećala kao da nismo dio velikog događaja. Svatko ovo radi na svoju odgovornost i ne treba računati na nekakvu čaroliju putem koja će vas spasiti ako vam postane preteško. Velebit nije pokriven signalom i važniji lokaliteti (npr. sklonište, bunar, plan.dom) su međusobno udaljeni teškim terenom. Za nas je Highlander bio test da vidimo od čega smo i kakvi smo. Prvi put je najteže, svaki sljedeći put će biti sigurno lakše. Svejedno smo uspjeli, nismo odustali i stigli smo do cilja. Napravili smo nešto što smo htjeli, a da nismo bili sigurni možemo li.

Kroz ovu priču sam ispričala svoje osjećaje i doživljaje koji su me pratili. U sljedećoj priči pisat ću više o organizaciji poduhvata, o opremi i pripremi.

stay tunned 🙂

Brooks

Ukupna duljina: 20977 m
Max elevacija: 1258 m
Min elevacija: 751 m
Ukupan uspon: 1199 m
Ukupan spust: -1556 m
Download file: Highlander_Velebit_2_dan.gpx

Detalje staze pronađi na:

Vodi me do početne točke:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Na planini se brzo vrijeme mijenja, a nama taj dan na bolje. Zirbitzkogel je najviši vrh Seetaler Alpa s visinom od 2396 m n.v. U njegovoj blizini nalaze se još dva vrha, a to su Scharfes Eck 2337 m n.v. i Kreiskogel 2306 m n.v. Samo par minuta od vrha Zirbitzkogela smještena je planinarska kuća na 2376 m n.v. poznata kao Helmut-Erd-Schutzhaus s 20 ležajeva.
Startamo u Baškim Oštarijama, dolazimo malo prije 9 h, registriramo se i uzimamo hranu za sljedeća dva dana. Odlučili smo i brzinski popiti kavu u hostelu nakon čega smo krenuli. Ruksaci su nam bili zbilja teški, čak preteški, mada smo ponijeli samo što nam treba.