Bjelolasica je najviša planina Gorskog kotara s vrhom Kula koji je visok 1534 m n.v. Pogledi koji pucaju s Kule su zeleni, široki i spektakularni. Livadni greben Bjelolasice ostavlja neovozemaljski dojam ljepote, a put do vrha prolazi kroz gustu bukovu šumu s mirisnim medvjeđim lukom. Unatoč strmim stranama, visini i vapnenačkoj građi, hrbat Bjelolasice nije ni oštar ni kamenit, nego, naprotiv, travnat i bogat raznolikim planinskim biljem, a padine su mu pokrivene šumom (HPS HPO). Bjelolasica je zasigurno jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj.
Najkraći uspon vrhu je od Vrbovske poljane do koje se stiže iz smjera Begovo razdolje. Makadamska cesta do Vrbovske poljane je u super stanju i prohodna je za svaki auto. Potrebno je proći cijelo Begovo razdolje i dalje se držati lijevo ceste do V. poljane. Google maps će navoditi na krivi put kojeg realno ni nema, tako da je potrebno pratiti zdrav razum i pratiti dobru cestu hehe. Tamo je široko raskrižje za ostaviti auto, a malo lijevo, na jednoj bukvi je putokaz za Bjelolasicu. Putokazi uglavnom upućuju na Bjelolasicu, odnoseći se na vrh Kula. Staza je prvim dijelom i dalje makadamska cesta i nakon 15ak minuta skreće lijevo u šumu. Skretanje je označeno na bukvi.
Do samog vrha put vodi kroz gustu bukovu šumu s paprati i medvjeđim lukom. Staza je prilično strma jer se u samo sat vremena hoda stiže do cilja. Markacije su izblijedjele, ali tu je nedjelju bila akcija održavanja staza i planinarskog skloništa pa vjerujem da su markacije sad već kao nove 😊 Iako je taj dan bilo relativno vruće, nama je u šumi bilo odlično. Šuma stvara svoju mikroklimu. I nakon stalnog strmog uspona u jednom trenu smo izletjeli na greben! Sunce nas je odmah spičilo, a greben oduševio.
Bjelolasica je dugačka 7 km, a ime je dobila zbog svog svijetlog kamenog grebena, osobito istaknutog zimi pod snijegom. Dolaskom na greben, potrebno je skrenuti lijevo (cijeli dan skrećite lijevo haha) do najviše točke. Najviša točka označena je geodetskim stupom na hrpi kamenja. Posebno simpatična mi je bila crvena zastavica na vrhu stupa. Odmah pored nalazi se i metalna kutija s upisnom knjigom i žigom HPO. Još jednom, pogledi su spektakularni na okolne šume, brjegove i vrhove. Moguće je vidjeti i Bijele i Samarske stijene, a također smo vidjeli obrise otoka u daljini. Sjedili smo na vrhu neko vrijeme, uživali nakon napornog uspona i pijuckali radler. Puhao je vjetar koji nam nije smetao.
Povratak smo odradili kružno, krenuli smo prema planinarskom skloništu Jakov Mihelčić na 1160 m n.v. kojeg su taj dan obnavljali. Dalje smo slijedili znakove za Samarske stijene. Bjelolasica se baš naglo uzdiže i spušta, tako da nam je i spust bio strm. Realno, aktivnim hodom je potrebno 2 h za cijelu stazu, a nama je s pauzama trebalo 3:25 h. Prošli smo ukupno 6.65 km i savladali oko 430 m nadmorske visine. Sljedeći uspon biti će zimi kada je Bjelolasica posebno lijepa. Najviši vrh Gorskog kotara – check.
&
