Taj dan nam je vrijeme bilo prijatelj jer ova staza ipak zahtjeva pogodne vremenske prilike bez bure i visokih temperatura. Kako i sam naziv kaže, Mjesečeva šetnica je ogoljena od šumske vegetacije, pa je za ovu turu najvažnije tempirati datum. I dok je unutrašnjost Hrvatske bila pod kišom i oblacima, za nas je Krk bio sunčan s malo vjetra. Svakako je preporuka izabrati datum u proljeće ili jesen. Do Mjesečevog platoa stiže se kroz šumu crnog bora koja ipak pruža hlad, pa je taj dio ugodan za odraditi u ljetnim mjesecima.
Uporište je u Baškoj, od crkve Svetog Ivana gdje postoji i parking. Odatle se staza lagano uspinje borovom šumom, prolazeći kroz četiri „kornera“. Ti korneri zapravo su promjena smjera kretanja, a one prate slojnice i tako olakšavaju uspon. U šumi nije potrebno ni pratiti markacije jer je staza dodatno izgrađena i odlično utabana. Tu i tamo se sklop otvara i pruža vidike prema moru. Ovaj dio staze prava je mirisna terapija za pluća u kojoj se miješaju slani morski mirisi s mirisom borovih iglica i tople zemlje. Na kraju šumske staze, nakon manje od 1h, stiže se do malene drvene kućice. Kućica je otvorena, više sliči na natkrivenu terasu s klupicama za odmor. Pored nje je putokaz za dalje kao i metalna kutija sa žigom. Ako do sada niste skinuli pokoji sloj odjeće, možda je dobra ideja to učiniti sad, jer šuma ovdje prelazi u Mjesečevu površinu. Također, neka krema s UV faktorom bude dio opreme.
PUT PO MJESECU
Stigavši na plato, mislim da sam se istovremeno vrtila oko svoje osi i hodala da upijem okoliš. Pogledi sežu daleko, oblaci su kao nacrtani, sunce piči, mi roštiljamo. 😀 Dan je bio savršen. Putokaz smješten na početku platoa je u poluraspadnom stanju, pa je potrebno potražiti ploče sa smjerovima. Naša je pokazivala desno prema Diviški. Budući da nema vegetacije, markacije su vodoravne, na kamenju. Isto tako, markacije nisu bijelo-crvene, već bijelo-žuto-plave. Koliko sam uspjela saznati vjerojatno zato što su markcisti bili Česi, a dalje su se nastavile održavati u istom tonu.
Cijelim putem pojavljuju se suhozidi čineći manja i veća „dvorišta“ za ovce. Ovce su stalni suputnici, pa ili ih vidite ili ih čujete. Staza je na dijelovima dovoljno široka za aute, dok je pak na drugim dijelovima uska. Kako hodate, Velebit vas konstantno prati. Teško je ne pomisliti kako je na njemu i kada će on stići na red za osvojiti ga. Dok smo mi bili u kratkim rukavima na otoku, vrhovi Velebita još su bili pod snijegom. Stvarno je moćan taj Velebit. Staza je cijelim putem lagana, a u jednom trenu se pojavljuje kao mali usjek za prijeći. Dalje se nastavlja veliko prostranstvo vodeći do Lokve Diviške.
Lokva je slatkovodna oaza i služi kao pojilište za ovce pa je pregrađena na više dijelova, kako se ovce iz različitih stada ne bi miješale. Do lokve se stiže nakon 7 km, a 20-tak m iznad lokve (450 m n.v.) je i sam vrh. Na Krku je s nama bio pas, kojem je ovaj put ipak bilo previše pa sam manji dio nastavila sama – tako sam jedina bila na vrhu. Na vrh se potrebno popesti zbog oštrog uspona, stijena i gomile kamenja.
S vrha se pružaju predivni vidici na Velebit, Senj, otoke i more. Vrh je označen hrpom kamenja, šipkom i natpisom imena vrha s nadmorskom visinom – Diviška 471 m n.v. Nakon summit-a uslijedio je povratak istim putem.
Tura Baška – Lokva Diviška – vrh Diviška – Baška traje između 3-4 h, što ovisi o stankama. Mi smo ukupno proveli 5 h na platou, a aktivno kretanje je trajalo 3 h i 20 min. Savladali smo oko 400 m nadmorske visine u 13,5 km. Turu je moguće produžiti i posjetom na Veliku Luku i Malu Luku. Otok Krk je prepun planinarskih i pješačkih staza zbog čega ćemo zasigurno ponovo posjetiti.
Brooks
