„Ulazite u teško prohodno planinsko područje naglašenih krških karakteristika, koje od planinara zahtijeva visoku razinu iskustva i pripremljenosti.“ – rečenica na info ploči pri ulazu u strogi rezervat Bijele i Samarske stijene. Kategorija strogog rezervata predstavlja najvišu razinu zaštite prirode u Hrvatskoj, a uz Bijele i Samarske stijene u ovu kategoriju spadaju još Hajdučki i Rožanski kukovi. Priroda i teren u ovakvim su područjima jedva ili neznatno promijenjeni i kao takve ih treba poštivati. Vrhovi Bijelih (1334 m n.v.) i Samarskih (1302 m n.v.) stijena zasigurno nisu poduhvati za planinare početnike. Teren je izrazito nepristupačan i stjenovit s minimalnim osiguranjima po stazama. Bijele i Samarske stijene karakteriziraju ljuti krški oblici nevjerojatnih oblika i ne ostavljaju puno prostora za pogreške. Po cijelom području strogog rezervata nema signala ili ga ima vrlo slabo na ponekom istaknutom vrhu. Osim na teren i nedostatak signala, pažnju je potrebno obratiti i na životinje kao što su medvjedi i zmije (poskoci). Bijele i Samarske stijene su obavezno mjesto za posjetiti svakom planinaru koji zna cijeniti netaknutu prirodu i koji je svjestan zahtjevnosti ovog područja. Područje Bijelih i Samarskih stijena prošla sam s prijateljicom IvanomS pri čemu se nismo štedjele.
DVA VRHA I DVA PLANINARSKA SKLONIŠTA
Bijele i Samarske stijene mogu se podijeliti na istočni dio Bijele stijene i zapadni dio Samarske stijene. Svaki od ovih dijelova ima svoj najviši vrh i planinarsko sklonište, a međusobno ih povezuje vrlo poznata staza Vihoraški put. Granicu strogog rezervata čini makadamska cesta kojom se stiže do početnih točka planinarskih staza. Makadam je relativno pristupačan za obične aute, najbolje da svatko procijeni za sebe. Postoji nekoliko raskrižja na kojima smo ostavljale auto, a to su: 7. kilometar, Velika vrata i 13. kilometar. Postoji jedna staza prije 13. kilometra, a ona vodi prema Ačkovoj dolini i ova staza mi nije baš sjela jer imam osjećaj da je rezervirana za divljač. Usput postoje šumarski putevi s rampama i skretanje za Mrkopalj. Gotovo odmah pri ulazu u šumu nestaje signal čemu se može priskočiti s aplikacijom Avenza. Avenza je offline mapa sa službenim kartama HGSS-a koja prati vaš položaj kad ste bez signala. Svako područje zastupljeno je određenom kartom, pa je tako npr. za Bijele i Samarske stijene potrebno kupiti kartu Velika Kapela. Karte su izrazito detaljne i pouzdane.
BIJELE STIJENE
Najviši vrh Bijelih stijena je na nadmorskoj visini od 1334 m. Do njega se može krenuti sa 7. kilometra ili na Velikim vratima. Ako se kreće od 7. km tada se najprije dolazi do planinarskog skloništa Miroslav Hirtz (1280 m n.v.). Ovo je jedno od ljepših skloništa u Hrvatskoj, a djelo je arhitekta Ivana Juretića koji je odgovoran i za novo sklonište na Učki – Izvaljeno jaje u gnijezdu. Sklonište Miroslav Hirtz je oko 50 m udaljeno od planinarske kuće Dragutin Hirc. Sklonište je uvijek otvoreno i nudi poviše mjesta za spavanje te ima i peć na drva. Posložena drva nalaze se na početku staze: ponesi drvo, ne budi panj. IvanaS i ja smo svaki put ponijele drvo i osjećaj je super. Kod skloništa bismo napravile pauzu zamišljajući kako je ovdje prenoćiti, osobito zimi pod snijegom. Možda to i napravimo. Sklonište nema cisternu s vodom, već je vodu potrebno uzeti ispred kuće D. Hirtz, ali vodu je potrebno najprije prokuhati. Iza kuće D.Hirtz se također nalazi drvena kućica s WC-om. Kakav je to zapravo luksuz. Od kuće do vrha se stiže za 15 min i tu počinje pravo veranje po stijenama. Na trenutke se čini da nema staze koliko je krševito i strmo, ali ima je, markacije su obnovljene. Zadnji dio staze je osiguran sajlama, a mi smo ispenjale vrh bez pojasa. Realno staze nisu dugačke, ali konfiguracija terena je ta koja nadoknađuje kilometražu. S vrha se pruža nevjerojatno moćan pogled na okolne stijene, šume i vrhove. Ovdje stanuje runolist – simbol planina. Bio je sunčan dan tako da smo lupale po stijenama kako bismo otjerale možebitne poskoke (šic zmijice).
SAMARSKE STIJENE
Sklonište Samarskih stijena je Ratkovo sklonište (1184 m n.v.), koje je po svojoj slikovitosti jedan je od najoriginalnijih planinarskih objekata u Hrvatskoj (HPS). Prepoznatljvo je po tome što je smješteno u polušpilju. Izgrađeno je 1952.g., novi krov je dobilo nedavno, 2017.g., a u međuvremenu je izgorjelo i obnovljeno. Sklonište je uvijek otvoreno i također nudi dosta mjesta (12) za spavanje. Do skloništa i vrha smo najkraće stigle od 13. kilometra, a staza nije teška. Vrh Samarskih stijena (1302 m n.v.) puno je pristupačniji negoli vrh Bijelih stijena. Tek je zadnjih nekoliko minuta potrebno koristiti ruke i ići četveronoške. Vrh je manje prostran i skromniji od Bijelih stijena, ali je i dalje nevjerojatan.
Bijele i Samarske stijene su dragulj hrvatskih planina, izrazito su posebne i ovakvo planinarenje preporučujem svakome. Teren je nepristupačan i težak, ali uz iskustvo i pažnju je sigurno. Medvjeda i poskoka na ovom području sigurno ima pa nipošto ne treba ići samostalno. Često smo viđale znakove medvjeda 💩🐻 pa smo nosile zvonca na ruksacima da bismo bile bučne. Koliko nam je trebalo do određene točke ne mogu reći jer smo putem dosta stajale. Kao početnu točku stavljam Jasenak, naselje iz kojeg vodi cesta za strogi rezervat. Za GPX trag stavljam Vihoraški put Samarske – Bijele stijene preuzet s HPS-a.
„Reljef obuhvaća brojne bizarne vapnenačke stijene.“ – toliko nevjerojatni i neočekivani oblici da je bizarno.
Brooks
