Veliki Risnjak je drugi najviši vrh Gorskog Kotara s nadmorskom visinom od 1528 m. Vrlo je slikovit zbog svojih stijena, šuma i pogleda koji se pružaju s vrha. Od najvišeg vrha Gorskog Kotara Bjelolasice niži je tek 6 m. Područje Risnjaka zaštićeno je i proglašeno nacionalnim parkom prije 70 god. Risnjak je prirodna veza između Alpa i balkanskih planina te je prirodno stanište svih triju velikih europskih zvijeri (medvjed, vuk i ris). Za Hrvatsku ima značenje kao barijera između Hrvatskog primorja i kopnenih dijelova. Obiluje velikim brojem flore te je izrazito vegetacijski raščlanjen zbog visinske razlike. Najniža točka NP-a je dolina Kupe na 290 m, a najviša je sam vrh Veliki Risnjak.
Do vrha vodi nekoliko staza, kraće i duže, svakome po volji. Najkraća kreće od parkinga Vilje od kojeg se do vrha stiže za 1h hoda, ali Risnjak zaslužuje više prijeđenih kilometara u nogama. Naša početna točka bila je upravna zgrada parka u Bijeloj vodici, Crni lug. Parkinga ima dovoljno. Tamo se nalazi i suvenirnica te je to ujedno i glavni ulaz u park. Ulaznica se naplaćuje 7 eura, tj. 5 eura s planinarskom iskaznicom. Suvenirnica je prepuna stvari i stvarčica što potkrepljuje činjenica da sam više platila magnetiće negoli samu ulaznicu. Ulaznica vrijedi 2 dana, prodavačica daje glavne info o stazama, kao i podsjetnik na obilazak izvora Kupe. Mi smo došli samo na jedan dan, tako da će nas Kupa još malo pričekati. Od upravne zgrade na 690 m kreće Horvatova staza.
Nakon 3 km uzbrdo hodanja po šumskoj cesti prebacujemo se na uski planinarski put. Ovaj putić prolazi kroz izvorne predjele parka, a to su Bukovac i Smrekovac. Staza je zaštićena gustim krošnjama pa je pogodna i za ljetno planinarenje. Staza također prolazi kraj lokaliteta Vučja jama, koja je zanimljiva i pomalo nezamisliva. To je jednostavno „rupa“ u tlu duboka 140 m. Također prolazi pored Klupica gdje je moguće sjesti i odmoriti i na kraju pored mjesta nekadašnje Stare lugarnice. Staza je u jednom smjeru duga oko 8 km, a pred kraj izlazi na greben i počinje melem za oči. Najprije se stiže do planinarskog doma – Josip Schlosser Klekovski 1418 m n.v. Posljednjih nekoliko godina je zatvoren, što je prava šteta za planinare i planinu. Zato se kavica pije prije ili poslije ture, u upravnoj zgradi gdje postoji ugostiteljski objekt.
Od Šloserovog doma do vrha se stiže strmo za 15-20 min po stijenama koje su osigurane sajlama. Taj zadnji dio iziskuje najviše energije, tako da smo napravili kraću pauzu prije završnog uspona. Malo skakanja po stjenicama i stižemo na vrh! Vrh je označen metalnim predmetom u obliku volana. Ne znam zašto volana. Na stijeni pored utisnut je žig KT HPO 9.6. (sjeveni Gorski Kotar). Ovaj put nisam imala knjižicu tako da sam žig utisnula na naljepnicu koju ću kasnije zalijepiti u nju. Pogled s vrha otvoren je svih 360 stupnjeva 😍😍
Dobro se vide Snježnik, Učka, Ćićarija, Bjelolasica, pa i Velebit. Na sedlu ispod vrh vidi se Šloserov dom. Mislim da je to najčešći fotografski kadar, po njemu je Risnjak vrlo prepoznatljiv. Dan nam je bio uglavnom sunčan, bez kiše, a na vrhu je magla plesala oko nas. Na tren smo u oblaku, na tren vidimo okolne planine i šume. Vjetar je naravno puhao. Jeli smo i pili čaj s pogledom. Vratili smo se istim putem.
Staza je srednje teška i zahtjeva određenu kondiciju u nogama. Naše noge prošle su gotovo 17 km i ukupnog uspona preko 1000 m. Od početne točke do Šloserovog doma stiže za 2:40 h, makar su moja dva planinara/šumara držala tempo pa smo bili dosta brži 🚀 I vrijeme je brže prošlo u dobrom i veselom društvu. Sveukupno smo proveli preko 7 h na području Risnjaka, a na kraju smo u upravnoj zgradi sjeli na piće i pojeli prefinu štrudlu od borovnice.
