Antonu i Piccu
Planinski masiv Karavanke dugačak je 120 km i čini prirodnu granicu između Slovenije i Austrije. Jedan od vrhova za najbolje doživjeti ovakvu granicu dviju država je svakako vrh Velika Golica na nadmorskoj visini od 1835 m. Golica je posebno lijepa i čarobna u svibnju kada su narcise u punom cvatu. Područje vrha nije stjenovito već travnato, pa Golica bude okupana bjelinom. Naravno, tada je vrh i najposjećeniji.
VIDJELI SMO CILJ I KRENULI
Na ovakve izlete najčešće odlazim s planinarskim društvom ili nekim drugim društvom, dok hrvatske planine posjećujem u vlastitom aranžmanu i organizaciji. Sjever Slovenije nije daleko od Zagreba, ali je relativno daleko za jedan dan vožnje u oba smjera. Tu subotu smo iz Zagreba krenuli u 7 h, što zapravo nije prerano za probuditi se. Osobito nije prerano ako je ustajanje zbog planinarenja 😊 Gužve na putu nije bilo, a prvu pauzu smo napravili na odmaralištu Jesenice sjever. Od tamo do Planine pod Golicom ima još oko pola sata vožnje. Budući da smo išli autobusom, iskrcali smo se najdalje što je dopušteno za autobuse, ali automobili smiju i dalje. Već je s parkinga bio vidljiv planinarski dom što je bilo uzbudljivo – vidjeli smo cilj i krenuli.
Dok sam proučavala stazu par dana prije izleta nailazila sam na različite info, od toga da je staza dječja do toga da je vrlo strma. Rekla bih da je između, svakako je potrebno biti u određenoj kondiciji da uspon nebi ostao u lošem sjećanju. Staza najviše prolazi kroz šumu, a dok nije šuma, tada su vidi prema Julijskim alpama. Često smo radili pauze, tako to biva kad je veća grupa ljudi, svakog se treba sačekati. Staza je super markirana i označena putokazima.
KOČA NA GOLICI
Najprije se stiže do Koče na Golici na 1582 m n.v. Predivna je!! Kuća je novija, drvena i uredna. Hrana je odlična, a terasa velika. Pogledi oko nje, a sigurno i iz spavaćih soba su na sve strane široki i zanimljivi, osobito oni prema Triglavu. Saznali smo da kuhar živi i radi u domu 3 godine, a kada ga je netko pitao kako stiže do gore, jednostavno je odgovorio: „isto kao i ti“. Pretpostavljam da mu treba dobar razlog da se spusti u podnožje. Hrana se dobavlja žičarom jer ne postoji cesta do doma. Koča na Golici me osvojila i rado bih se vratila na nekoliko dana osvojiti još pokoji vrh. Kod koče smo napravili pauzu, sačekali ostatak ekipe i krenuli prema vrhu koji se gotovo pa vidio s terase. Do koče nam je trebalo 2 h, s dobrim pauzama, a dalje do vrha još 20-ak minuta s dobrim tempom.
JEDNOM NOGOM U SLOVENIJI, DRUGOM U AUSTRIJI
Gledajući greben s vrhom, uspon izgleda kao nešto ful lagano, što nije. Staza se stalno prelama u suprotan smjer, uska je i s komadima kamenja i ovčjim 💩 minama. Sad kad smo se popeli na greben vidimo Austriju. Jednom nogom u Sloveniji, drugom u Austriji. Stvarno je bilo vruće, dobro sam se oznojila, ali vjetar je olakšavao situaciju. Vrh je označen geodetskim stupom, isto kao i državna granica. Na vrhu smo se zadržali dosta dugo i nismo se žurili. Vrh je široka livada, a svaki vidik ljepši je od drugog. Iznad nas su prelazile letjelice nošene vjetrom. Vjetar se pojačavao, a kad nam je postalo friško i kad smo se zaželjeli hrane i piva, počeli smo se spuštati. Vratili smo se istom stazom jer nam je falilo vremena za kružnu turu.
Velika Golica je must vrh za posjetiti. Nakon njega već imam nekoliko vrhova u blizini koji čekaju Antona, psa Picca i mene.
Planine čekaju.
Brooks